Što je ekranizam i zašto je štetan za razvoj djece

U suvremenom svijetu gotovo je nemoguće izbjeći zaslone. Televizori, tableti, mobiteli i računala postali su sastavni dio svakodnevice odraslih, ali i djece. No, iako su ekrani korisni alati kada se koriste svrhovito, kod male djece njihovo pretjerano korištenje može imati brojne negativne posljedice. Taj se fenomen sve češće naziva ekranizam (ili digitalni autizam) — pojava u kojoj dijete prekomjerno provodi vrijeme pred ekranom, pri čemu dolazi do gubitka prilika za prirodan razvoj, istraživanje i učenje.

Vrijeme pred ekranom – izgubljeno vrijeme za razvoj

Problem ekranizma ne leži samo u količini vremena provedenog pred ekranom, nego u onome što se u tom vremenu propušta. Kada dijete gleda ekran, ono ne istražuje, ne pokušava, ne griješi i ne uči iz vlastitih pokušaja. Upravo su ta iskustva – istraživanje, manipulacija predmetima, pokušaj i pogreška – temelj razvoja djetetova mozga.

Dok dijete sjedi pred ekranom, mozak je pasivan. Nema dodira, nema mirisa, nema stvarne interakcije, nema kretanja. Takvo je vrijeme, kako bi stručnjaci rekli, izgubljeno razvojno vrijeme. To je poput gledanja u bijeli zid – dijete nije ništa novo naučilo, nije isprobalo ni jedno rješenje, nije otkrilo kako svijet funkcionira.

Zašto su ekrani posebno štetni za malu djecu

U ranim godinama života mozak se razvija nevjerojatnom brzinom. Dijete uči promatrajući lica, reagirajući na ton glasa, istražujući predmete, oponašajući pokrete i riječi. Sve to gradi temelje govora, mišljenja i socijalnog razumijevanja. Kada ekran preuzme ulogu stvarnog svijeta, djetetov razvojni put biva prekinut.

🔹 Nedostatak stvarne interakcije

Govor i jezik razvijaju se kroz živu komunikaciju. Dijete mora čuti riječ, pokušati je ponoviti, vidjeti reakciju odraslog i ponovno pokušati. Ekran ne reagira na dijete. On ne potiče dijalog, ne pruža povratnu informaciju i ne usklađuje se s djetetovim tempom. Zato brojna istraživanja potvrđuju da djeca koja provode mnogo vremena pred ekranom često imaju kašnjenje u razvoju govora i jezika.

🔹 Gubitak senzomotoričkih iskustava

Dijete uči tijelom: hvata, trči, gradi, ruši, penje se i isprobava. Ekran ne potiče pokret, a bez pokreta nema ni zdravog razvoja motorike, prostorne orijentacije ni koordinacije. U najranijoj dobi, to su ključni temelji kasnijih kognitivnih i jezičnih vještina.

🔹 Promjene u sustavu pažnje

Brze izmjene slika, glasni zvukovi i šareni prizori s ekrana stvaraju stalnu stimulaciju. Dječji mozak se navikava na takvu brzinu, pa mu sve što se događa u stvarnom životu — razgovor, čitanje slikovnice, slaganje kocaka — postaje „presporo” i dosadno. Posljedica mogu biti poteškoće s koncentracijom: dijete se teško zadržava na jednoj aktivnosti, brzo mu postaje dosadno i teško se usmjerava na govor odraslih osoba. A ako dijete nije usmjereno na ono što čuje, neće ni naučiti nove riječi ni razumjeti njihov smisao.

Ekranizam kao zamjena za iskustvo stvarnog svijeta

U kontekstu ranog razvoja, ekranizam nije samo „pretjerano gledanje crtića” – to je zamjena stvarnog svijeta virtualnim. Svaki trenutak proveden pred ekranom znači trenutak manje proveden u igri, istraživanju i razgovoru s drugima. To je ono što stručnjaci nazivaju „razvojni trošak ekrana” (engl. developmental opportunity cost).

Djeca ne uče samo promatrajući slike, nego aktivno sudjelujući u svijetu. Kada diraju, bacaju, slažu, istražuju, oni zapravo stvaraju nove neuronske veze. Učenje kroz pokušaj i pogrešku, pogotovo u interakciji s odraslima, temelj je cjelokupnog kognitivnog i jezičnog razvoja. Ekran tu mogućnost oduzima.

Kako ekranizam utječe na pažnju i govor

Ekranizam često dovodi do začaranog kruga: što je dijete više naviknuto na brzu izmjenu podražaja, to mu je teže održati pažnju u stvarnom svijetu. Zbog toga se smanjuje sposobnost praćenja govora, razumijevanja i pamćenja informacija.Dijete koje ne može usmjeriti pažnju na ono što se govori — ne može učinkovito učiti ni razvijati govor. Tako se slabija pažnja pretvara u slabiji jezični razvoj, a posljedično i u poteškoće u učenju, razumijevanju i socijalnim odnosima.

Što roditelji mogu učiniti

Potpuna zabrana ekrana danas gotovo da nije moguća, ali važno je kako i kada se ekrani koriste:

• Djeca do 18 mjeseci – bez ekrana, osim video-poziva s članovima obitelji.

• Djeca od 2 do 5 godina – najviše jedan sat dnevno kvalitetnog, edukativnog sadržaja uz prisutnost odrasle osobe.

• Djeca starija od 6 godina – uz jasno postavljena pravila, ograničenja i ravnotežu između vremena provedenog pred ekranom i vremena za igru, kretanje i druženje.

Roditelji bi trebali biti sugovornici, a ne promatrači. Kada je ekran uključen, najbolje je da dijete i odrasla osoba gledaju zajedno, komentiraju, objašnjavaju i razgovaraju o onome što vide. Tako dijete uči aktivno, a ne pasivno.

Zaključak

Ekranizam nije samo pitanje vremena – to je pitanje izgubljenih prilika za rast, istraživanje i učenje.Svaka minuta provedena pred ekranom, osobito u ranoj dobi, može značiti minutu manje provedenu u igri, u razgovoru, u doticaju sa stvarnim svijetom. A upravo su ti trenuci oni koji oblikuju dječji mozak, potiču znatiželju, grade govor i razvijaju osobnost.

Zato vrijedi zapamtiti:👉 Dijete najbolje uči kad se kreće, istražuje i razgovara – ne kad gleda ekran.

📚 Literatura i izvori

• American Academy of Pediatrics (AAP): Media and Young Minds (2016, 2023)

• World Health Organization (WHO): Guidelines on Physical Activity, Sedentary Behaviour and Sleep for Children Under 5 Years (2019)

• BMC Public Health (2022): Screen time and developmental outcomes in early childhood

• Christakis D. (2018): How early media exposure may affect cognitive function

• UNICEF (2022): Screen time and young children

• Zero to Three Foundation (2023): Screen Time Recommendations for Children Under Six

• Canadian Paediatric Society (2023): Screen Time and Young Children: Promoting Health and Development