specifične teškoće učenja
teškoće čitanja ili disleksija
Disleksija je poremećaj u učenju čitanja usprkos normalne inteligencije, dobrog vida, redovnog obrazovanja i ostalih povoljnih edukativnih, psiholoških i socijalnih faktora.
Vrste pogrešaka koje se mogu javiti kod djece s teškoćama čitanja, ali ne moraju biti zastupljene kod svakoga, niti se moraju javiti na isti način, uključuju sljedeće:
- poteškoće u usvajanju glasovne analize i sinteze
- nemogućnost zapamćivanja slova
- nemogućnost povezivanja tiskanog i pisanog slova
- nedovoljno poznavanje velikih slova
- nemogućnost razlikovanja slova koja su vizualno slična po obliku
- nemogućnost povezivanja slova u kontinuirani niz, odvojeno čitanje slovo po slovo (slovkanje)
- česte zamjene samoglasnika unutar riječi
- konzistentne zamjene suglasnika
- nekonzistentne, promjenjive zamjene suglasnika
- zastoji prije početka riječi
- ponavljanje prvog slova jedanput ili više puta
- ponavljanje početnog sloga jedanput ili više puta
- prekid usred višesložnih riječi
- ponavljanje dijelova riječi, cijelih riječi, sintagme ili dijela teksta
- neprirodno cijepanje sloga
- pogrešno čitanje završnih dijelova riječi
- rotacija (inverzija, metateza) slova ili slogova usred riječi
- preskakanje kratkih riječi (veznika, prijedloga isl.)
- odvojeno čitanje riječ po riječ
- prenaglašavanje i pogrešno naglašavanje dijelova riječi i dijelova rečenice
- nepoštivanje ortografskih pravila (zareza, točke)
- preskakanje redova, otežano vraćanje na početak narednog reda
- djelomično ili pogrešno shvaćanje pročitanog teksta
- potpuno nerazumijevanje pročitane riječi ili teksta
(Iz „Disleksija i Disgrafija“, Vladisavljević, 1991.)
teškoće pisanja ili disgrafija
Razvojne disgrafije možemo podijeliti u četiri osnovne grupe , s obzirom na prirodu njihovih pogrešaka.
1. Vizualne disgrafije
U ovu grupu spadaju oni tipovi disgrafija koje su nastale na osnovu izmijenjene vizualne percepcije i diskriminacije, vizualne memorije i poremećene prostorne orijentacije. Tu spada i sužen opseg vizualne percepcije. Najčešći simptomi su: nedovoljno uočavanje razlika između slova sličnih po obliku, zbog čega dolazi do njihove zamjene, npr. n-h, c-o, s-š, pogrešno oblikovanje slova bez nekih linija ili sa dodacima, nemogućnost zapamćivanja slova (nemogućnost njihovog prizivanja iz sjećanja), izokretanje na suprotnu stranu, izokretanje gore-dolje, pisanje zdesna u lijevo, tzv. „zrcalno pismo“, pisanje brojeva na suprotnu stranu itd.
2. Auditivne disgrafije
Auditivne disgrafije nastaju na osnovu nerazvijenog fonematskog sluha, kada i pored urednog sluha ne postoji auditivno diferenciranje fonema materinjeg jezika. U pisanju slova dolazi do zamjene onih glasova koji su akustički slični. Ovakav način pisanja se najčešće javlja kod prvašića , koji zbog sporijeg artikulacijskog razvoja još nisu raščistili s diferenciranjem sličnih fonema, kao što su npr. l-lj, r-l isl.
3. Jezične disgrafije
Jezične disgrafije u osnovi imaju jezične tekoće i nedovoljno razvijen govor. Sreću se obično kod djece s oskudnim rječnikom i izrazitim agramatizmom. Jezične teškoće se ispoljavaju i u pisanju, pogotovo u samostalnom pisanju. Rečenice mogu biti kratke, agramatične, tekst nije dobro oblikovan, sadržajno pojednostavljen itd.
4. Grafomotorne disgrafije
Grafomotorne disgrafije odnose se na određene teškoće pisanja proistekle iz nerazvijenih i nekoordiniranih grafomotornih pokreta ruke i koje dovode u pitanje sam rukopis kao takav, a ne njegovu sadržajnu i pravopisnu (ortografsku) stranu.
(prema „Disleksija i Disgrafija, Vladisavljević, 1991.)